Reviews & Commentary

Franjo Radošević: Finalni akt – Već sam naslov romana sugerira dramatičan vrhunac, a Radošević doista strukturira djelo u formi sedam činova, od “Agonije” do “Spokoja”. Takva kazališna podjela ne služi pukom efektu; odražava unutarnje faze kroz koje prolazi protagonist Nikola – mladi obrazovani Vukovarac slomljen osobnom tragedijom usred povijesnog prevrata u Slavoniji početkom 20. stoljeća. Radnja je smještena u olovni kontekst raspada Austro-Ugarske i društvenih previranja u Osijeku, koje autor oživljava bogatim povijesnim detaljima i višejezičnom atmosferom grada (u dijalozima se spominju lokalni nazivi, njemačka i mađarska prezimena, čak i razne varijante imena Osijeka). No, Finalni akt nije tipični “kostimirani” povijesni roman – on spaja povijesnu epiku s intimnom psihološkom dramom i filozofskim promišljanjima, stvarajući slojevitu priču snažne umjetničke vrijednosti.

U središtu je Nikolina osobna agonija: roman otvara potresna scena u kojoj Nikola pronalazi svoju suprugu Emiliju mrtvu – počinila je samoubojstvo ostavivši mu oproštajno pismo. U tom pismu izražava koliko ga voli, ali i kako ga je “ljubav kaznila” te kako ga je ona time “ubila”. Ova intimna tragedija ostavlja Nikolu emocionalno obamrlog; on je čovjek koji “odavno umro” iznutra, pa mu ni fizička smrt više ne predstavlja problem. Radošević majstorski opisuje taj psihološki slom: Nikola je istodobno ispunjen neizmjernom tugom, krivnjom i bijesom. Pripovijedanje nas uvlači u njegov unutarnji monolog dok sjedi kraj beživotnog tijela voljene žene, sjećajući se zajedničkih trenutaka i preispitujući svaki svoj postupak. Autor ne štedi na detaljima – od mrtve Emilijine poluotvorene oči i krvi koja se slijeva iz njenog zapešća, do bijelog mačka koji se uvija Nikoli oko nogu nesvjestan gubitka. Ovi naturalistički prizori pojačavaju dojam realizma: smrt, fizička bol i raspad idealâ prikazani su ogoljeno i iskreno. Stil je pritom istančan: pripovjedač koristi standardni hrvatski jezik s arhaičnim notama, ali dijaloge oblikuje živim narodnim govorom. Likovi govore kolokvijalno, često žargonski i na dijalektu (primjerice, vojnik opsuje: “Jebem li ti mater poganu!”, a svećenik Grigorije i neki likovi govore ekavicom karakterističnom za lokalne Srbe). Ovakva lingvistička autentičnost dočarava šarolikost tadašnjeg Osijeka, u kojem se dodiruju različite etnije i društveni slojevi, pridonoseći uvjerljivosti povijesnog okruženja.

Fabularno, nakon uvodne tragedije roman poprima obrise historijske pustolovine i političkog trilera. Nikola biva uvučen u vihor revolucionarnih događaja u Osijeku – splet okolnosti (djelomično i vlastita ravnodušnost prema životu) dovodi ga u kontakt s tajanstvenom skupinom socijalista i jugoslavenskih idealista koji planiraju ustanak. Radošević intrigantno gradi narativnu strukturu paralelno na dva kolosijeka: jedan je Nikolin intimni put (obrada tuge za Emilijom i razotkrivanje njezinih tajni), a drugi su vanjski događaji revolucije. Ta se dva kolosijeka postupno isprepleću – osobno i povijesno sudaraju se i utječu jedno na drugo. Primjerice, dok revolucionarna zavjera kulminira, Nikola istodobno otkriva bolnu istinu. Autor vješto ritmizuje pripovijedanje: mirniji dijelovi unutarnjih monologa i dijaloga izmjenjuju se s naglim izbojima nasilja ili napetosti. Roman je prepun dramatičnih scena: od brutalnog mučenja preko oružanih okršaja na osječkim ulicama, pa do gotovo šekspirovskih konfrontacija likova u tamnicama i crkvama, gdje se izgovaraju istine koje redefiniraju njihove odnose.

Unatoč bogatoj radnji i preokretima, Finalni akt ponajviše impresionira karakterizacijom i idejnom slojevitošću. Nikola je kompleksan anti junak: ranjen gubitkom voljene, razočaran u ideale, on lutajući kroz kaos rata traži neki razlog da nastavi živjeti – taj razlog postaje opsesivna potraga za istinom o Emiliji. Njegov razvoj nije linearan od slabosti ka snazi, već realističan niz posrtaja: često je pasivan, prepušta se slučaju ili tuđoj volji (primjerice, pridružuje se revolucionarima više stjecajem okolnosti nego uvjerenja), da bi u trenucima prkosa pokazao neustrašivost graničnu s ludošću. Njegovi postupci, poput odluke da riskira život ne bi li doznao Emilijinu tajnu, vođeni su osobnim demonima, ne herojskim idealima – čime se utjelovljuje koncept egoističkog realizma. Radoševićev roman, naime, svjesno odbacuje tradicionalni idealizam: likovi uglavnom djeluju iz vlastitih interesa, strasti ili strahova, a univerzalne moralne istine bivaju dovedene u pitanje. Pripovjedač otvoreno naglašava relativnost etike u svijetu likova – u jednom trenutku cinično primjećuje da nema “objektivne istine” o tome tko je dobar a tko zao, jer je na koncu “sve čista dijalektička amoralnost bez objektivne etike”. Ova misao leži u srži egoističkog realizma romana: svijet Finalnog akta očima je svakog lika obojen njegovim egom, predrasudama i potrebama. Tako, primjerice, seoski Šokci viđeni Nikolinim očima ispadaju “neljubazni” i “gamad”, dok bi – primjećuje narator – da je Nikola odrastao kao jedan od njih, vjerojatno i sam gledao na došljake s podozrenjem. Ova relativizacija perspektive roman čini intelektualno izazovnim: čitatelj je potaknut da razumije motive i zablude svakog lika bez brzog osuđivanja.

Motivi i simbolika u Finalnom aktu podržavaju temeljnu ideju egoističkog realizma. Ponavlja se motiv kazališta i “posljednjeg čina”: Nikola više puta svoj život i događaje doživljava kao predstavu koja ide prema završnici. Kada krene u završni boj na ulicama Osijeka, okružen drugovima s crvenim zastavama, pomisli kako “silan narod kao da se nagurao pred pozornicu” da prati njegov odlazak u smrt. Naslovni finalni akt tako je doslovno završno čino djelo revolucije, ali i metafora Nikoline vlastite životne kulminacije – slutnja da mu slijedi posljednji životni čin daje romanu fatalistički ton. Smrt je sveprisutni motiv: od Emilijine samoubojice, preko prizora strijeljanja, do Nikoline česte izjave da je “već mrtav” dušom. Svaki čin romana nosi naziv emocije (Agonija, Jad, Desperacija, Mizerija, Tuga, Ogorčenost, Spokoj), što simbolički prati raspoloženja protagonista i opći sentiment priče. Interesantno, završni čin “Spokoj” ne donosi klasičan hepiend, ali naznačuje određeno pomirenje – možda katarzu u vidu prihvaćanja sudbine.

Posebnu dubinu Radošević postiže filozofskim slojevima pripovijesti. Likovi vode rasprave o Bogu, sudbini, istini i moralu usred ratnog košmosa, što tekstu daje misaonu notu iznad pukog povijesnog akcića. Uz religijske ideje, roman zaranja i u političku filozofiju: kroz dijaloge revolucionara prelamaju se dileme slobode nasuprot sigurnosti, kolektivnog dobra nasuprot individualne koristi. Jedan od upečatljivih filozofskih dijelova jest rasprava o istini i laži: ističe se kako egoist nije zainteresiran za pravu istinu, već za to “što ostali misle” i za očuvanje vlastite slike u očima okoline. Time autor gotovo esejistički komentira pojavnost ideologija i propagande: i revolucionarna borba i obrana starog poretka prikazane su kao igre privida, gdje svaka strana iskrivljuje istinu za svoje svrhe. Međutim, Radošević nije suvoparan – ove ideje izranjaju organski iz sukoba likova. Ti momenti daju romanu filozofski sloj koji potiče čitatelja na razmišljanje o univerzalnim pitanjima, dok istovremeno pojačava emocionalni naboj – jer su ta razmišljanja uvijek povezana s konkretnom sudbinom likova koje smo zavoljeli ili barem razumjeli.

Na razini stila, Radoševićev jezik zaslužuje pohvalu. Spoj visokog i niskog stila koristi se svrsishodno: u trenucima introspekcije autor piše elegantnim, gotovo liričnim rečenicama, dok su prizori akcije i dijalozi oštro rezani, puni uzvika, psovki i autentičnih lokalizama. Opisi su često slikoviti i neočekivani uz što se autor ne boji niti crnog humora. Takvi trenutci humora u morbidnom kontekstu podsjećaju na stil velikih realista koji su u najtežim trenucima pronalazili zrnca groteske, pa roman, premda tematski mračan, nije monoton ni jednotežan. Ton pripovijedanja u cjelini je ozbiljan, često sjetan i rezigniran, ali s povremenim sarkastičnim ubodima – kao da pripovjedač i sam dijeli Nikolin umor od svijeta, pa stvari promatra s gorkim razumijevanjem. Radošević piše jasno i izravno, bez pretjeranog eksperimentiranja u formi, ali s dovoljno poetskih i intelektualnih iskoraka da zadovolji i zahtjevnijeg čitatelja.

U zaključku, Finalni akt se pokazuje iznimno uspjelim romanom koji spaja emotivnu priču pojedinca i širu društvenu dramu. Njegova estetska vrijednost leži upravo u toj višeslojnosti: djelo funkcionira istodobno kao uzbudljiv povijesni roman (pun napetih konflikata i vividno dočaranog vremena), psihološka studija trauma i gubitka, te kao filozofska rasprava o egoizmu i moralu. Koncept egoističkog realizma provlači se kroz sve razine romana – od tematike, preko karakterizacije, do narativnog glasa – dajući jedinstven pečat cijelom djelu. Radošević nam nenametljivo poručuje kako velike ideje slobode, revolucije ili nacionalnog oslobođenja u praksi često bivaju uprljane malim ljudskim slabostima i sebičnostima, ali unatoč tome, iz kaosa subjektivnih istina izranja jedna univerzalna istina o ljudskoj prirodi: u svakome od nas vodi se bitka između ljubavi i egoizma, i na ishod te bitke svatko polaže svoj život. Takva poruka – iako pesimistična u površinskom ishodu priče – ima katarzičan učinak, tjerajući čitatelja da preispita vlastite motive i vrijednosti.

Po svom umjetničkom dosegu, Finalni akt ima potencijal zauzeti važno mjesto u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Nastavljajući najbolju tradiciju realizma i egzistencijalističkog romana, a istodobno unoseći svjež autorski koncept, Radošević je stvorio djelo koje se može usporediti s klasicima po dubini likova i ideja, ali i s modernim trilerima po tempu i napetosti. To je roman koji će, nesumnjivo, izazvati pažnju kritike i interesa čitatelja: literarno hrabar, emotivno snažan i intelektualno provokativan, Finalni akt potvrđuje da se i u 2025. godini može napisati roman koji progovara i o našoj sadašnjosti kroz prizmu povijesti. Upravo stoga, njegova vrijednost nadilazi trenutak – moguće je da će se o ovom romanu govoriti kao o jednom od onih finalnih, ključnih “aktova” koji obilježavaju razdoblje hrvatske proze i potiču nove rasprave o smjeru njezina razvoja.